Blog prica, 3 dio - "Mjesto koje s razlogom izbjegavam"
Vrata su bila širom otvorena. Ušetao sam kroz njih, zahvaljujući na Bogom danoj klimi te odmor od jebenog sunca. Mora da je vani četrdeset stupnjeva! Povlačeći se lagano, korak po korak podigao sam pogled i ugledao natpis velikim crvenim slovima HITNA POMOĆ! Da, hitno mi treba pomoć. Možda ako imate kakvu tabletu ili nešto protiv mamurluka i novog poriva za povraćanje? Osjećao sam kako mi se količina štetnih tekućina još nije razgradila u želudcu, te sam začuo bljuc i komešanje svakim korakom kojeg bi napravio. Arghhhhhhhh!!!
Hodnik je bio dug i jebeno klaustofobičan, ali ne zbog njegove veličine već zbog ugođaja i izgleda. Zidovi su bili hipnotizirajuće zelene boje, a do metra visine su ga ukrašavale smeđe pločice - Prava kakica. Uzduž zida protezali su se redovi bijelih stolica, ne baš potpuno bijelih zbog raznih mrlja te natpisa na njima, ali u osnovi bile su bijele. Pod je bio plav. Hodao sam po nekakvom sranju od hibrida između gume i plastike, a koraci su odjekivali.
Remeteći koncentriranost na mirnoću i strpljivost boležljivih staraca i starica, osjećao sam poglede svih koji su bili u blizini. Ako me išta živciralo, živcirao me osjećaj kad te 'običan puk' gleda kao nekakvog zombija, ili novo svjetsko (ne baš dobro) čudo. Kad upiru u tebe prstom, samo zato što nisi kao oni – citiram: Ne nosim krunicu u desnoj, a u lijevoj torbicu za šminkanje. Ja bar to jasno pokazujem i svi znaju tko sam i što sam; klošar bez posebnog životnog cilja. Sve se svodi na alkohol, zajebavanje, muziku i slobodu. Kad nema jednog od tih uvjeta, krpam kraj s krajem da ga ispunim. A što su oni? Što su sve te, na prvi pogled pristojne bakice i ljudi, pobožni i dobri. Idu svaki jebeni dan u crkvu i hine drugima da su poštenjačine koje će ići u raj. A zašto? Zbog osjećaja lažne percepcije? Oni su, ili bar tako misle onakvi kakvi bi i svi trebali biti. Na prvi pogled pošteni i dobrice, a u suštini duše pokvareni i crnji od bilo kojeg svjetskog uzurpatora. Staneš li im na žulj, ili samo ako ne odgovaraš njihovom milom karakteru, uništit će te do temelja. Sebičnjaci s dva lica, eto što su oni. Otkud vam pravo da na mene upirete prstom u mene? Iskopat ću vam te izbezumljene oči što ih pomno skrivate ispod pepeljarki. Kontroliraj se, Tut!
Skrenuo sam lijevo, iznad natpisa na kojem je istim crvenim, istaknutim slovima pisalo: KIRURGIJA.
Zašao sam u još jedan, isti ali puno kraći monotoni hodnik od kojeg sam zadobio još jedan poriv za povraćanjem. U zraku se osjetio ustajali smrad svih mogućih bolešćina te, onaj najgori starački vonj. Hodnik je imao dvoja bijela vrata, svaki sa svoje strane. Prolazevši pokraj prvih, ugledao sam sitni natpis crnim slovima: Soba KIRURGIJE. Da pokucam pa da me odmah zašiju?Tko će gubiti vrijeme na pregled. –Tut, ne budi toliki idiot.
Nekoliko metara dalje, stigao sam do drugih vrata na kojima je pisalo: Soba za PREGLED. A ispod toga, na isprintanom A4 papiru, istaknutim slovima pisalo je i: Pacijente primamo po hitnosti dijagnoze, a ne po redoslijedu dolaska!!!!
Primljeno na znanje!
Povukao sam se od vrata, bacajući pogled na bijele, plastične klupe. Bilo ih je šest, a svaka je bila zauzeta. Tri su zauzele bakice, jednu djedica, a na ostale dvije su se nalazile žene srednjih godina dok je jedna bila s djetetom. Osjetio sam neugodnost s njihove strane. Svi su me promatrali, ali nakon nekoliko sekundi gledanja skrenuli su pogled te hinili da ne postojim, dok je u zraku visjela neugodnost. Neka vam je neugodno, pičke! Ja odo sjesti. Noge su me ubijale. Osjećao sam tako me prolaze trnci i čudna, neugodna energija. Sjeo sam na pod, metar dalje od posljednje bakice, naslonivši se na zid.
A sad, čekanje…
Pola sata poslije, došla su dvojica muškaraca. Jedan u vidno lošem stanju, dok je drugi imao ležeran izraz lica. Ovaj je, bolesni bio vidljivo crven u licu, dok mu je žila iskočila na sljepoočnici. Oči su mu bile suzne. Bacio je pogled, žmirkajući na sve prisutne, a potom pokucao na vrata za pregled. Nekoliko sekundi poslije otvorila je plava doktorica, vidljivo bahata i arogantna.
„Što?“
„Ispričavam se…“ odgovori namršteno čovjek, brišući oči. „Imam temperaturu oko 39, i suze mi neprestano oči. Peku, jako!“ stisnuo ih je te opet otvorio.
„Krvare li?“
„Ovaj… ne.“ Zbunjeno će ovaj. „Nisu krvarile…“
„E pa onda, vidite red?! Ljudi ovdje čekaju, izvolite da čekate i vi dok niste na redu!“ uzvikne doktorica (možda sestra, pojma nemam – ima uniformu, reći ćemo da je doktorica) te mu zalupi vratima ispred nosa. Čovjek nije imao riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati što se dogodilo. Pognuo je glavu i naslonio se na zid, nasuprot mene. Ja sam pak promatrao natpis na vratima, klimajući glavom i smješkajući se glupostima: Pacijente primamo po hitnosti dijagnoze, a ne po redoslijedu dolaska!!!!
Prošlo je još neko vrijeme, a stigao je moj red. Bakica koja je stigla poslije mene žurno se ustala da me svjesno pretekne. Presreo sam joj put.
„Kuda?!“ upitam srdito.
„Pa… ovaj…“ starica je skupljala riječi, a potom čvrsto stala u svoju obranu, napadajući. „Slušaj momak, mogli ste pustiti staricu poput mene, čekam ovdje već četrdeset pet minuta. Kako možete biti tako bezobrazni?!“
„E pa, stara moja, ja sam ovdje oko sat i po. Mogu biti bezobrazan i boli me neki pimpač za vas. Adio!“ odbrusio sam joj, ostavivši je na mjestu. Koji sam ja debil, tko još upotrebljava riječi poput pimpača?
Našao sam se u plavičastoj prostoriji, doduše bijelih zidova, ali plavog poda, pribora, kreveta i svega ostalog. Za stolom je sjedila sestra (ili doktorica), pišući neke recepte. Nasuprot nje nalazilo se ogledalo. Zabuljio sam se u svoj lik, prvi put nakon sinoćnje šutke. Lice mi je djelovalo ispijeno, blijedo i bolesno (posljedica mučnina) dok mi je irokeza bila prašnjava i prljava. S lijeve strane nalazio se jedan jeben, otvoren ožiljak ispod kojeg je mjesto zauzimala sasušena krv. Zauzimao je mjesto u obliku nekakvog luka, dok je iz njega zjapila crnina. Crvena majica koju sam nosio gore je izgledala na ogledalu, iz više kutova nego kad sam je gledao iz svog kuta gledišta. Bila je rasparana, crna od rigotine a ni moje karirane tri-kvart hlače nisu prošle puno bolje (što se prljavštine tiče, ne paranja). Zavukao sam ruke u džepove i nabacio svejeuredu osmijeh. Piskaranje doktorice je potrajalo još oko dvije minute, prije nego je konačno odlučila obratiti pozornost na mene. Pogledala me, mirnim pogledom ispod naočala, proučavajući. Na njenom licu, dobro sam ispitao, nije bilo nikakvog iznenađenja suočivši se s mojom pojavom. Ako je i bilo kakve neugodnosti ili gađenja prema meni, nalazilo se duboko ispod njenih površinskih prikaza.
„Onda… Što je tebi bilo?“
Glupačo, zar se ne vidi iz aviona? Zadržao sam kes, hineći ljubaznost. „Spotakao sam se i pao na glavu sinoć na koncertu. Zaspao sam i jutros prvom prilikom došao vamo.“
„Alkohol?“ Pametna cura, povlačim ono 'glupačo'.
„Moglo bi se reći, ali nebitan u čitavom sadržaju.“
„Sjedi.“ Zamoli me, pokazujući na krevet. Učinio sam kako mi je naložila dok mi je prihvatila glavu, promatrajući ožiljak. Ruke su joj bile hladne ali mirne. „Kažeš da si zaspao. Nesvjestica?“
Razmislio sam na trenutak, ali ne da se prisjetim već da izaberem prave riječi. „Ne, nisam zaspao odmah. Nema veze s nesvjesticom. Zaspao sam… pa, bit ću iskren s vama, djelujete kao draga gospođa…“ Pogledala me ispod oka, shvaćajući moj osjećaj za podbadanje. „Poštedi me govora i lažnih komplimenata. Reci mi ono što te pitam.“
„Pa… Zaspao sam nakon dodatne litre vina.“
Kimnula je glavom. „Znači, nema potrebe da pitam jesi li osjećao vrtoglavicu ili poriv za povraćanjem?“
„Izgleda da ne...“
„Ništa, mogao bi imati potres mozga, a možda si jednostavno pretjerao s tim svojim ludovanjem. Zašit ćemo ti to pa te poslati na rendgen, da budemo sigurni. Kako si točno pao?“
„Pa… ne sjećam se baš.“ Slagavši, jer sam vrlo dobro bio svjestan da sam bio gurnut s leđa prije nego sam se srušio. „Znate kako je, koncert, ludilo… Jednostavno sam pao i razbio glavu.“
„Otiđi u drugu prostoriju pa će te kolegica zašiti. Trenutno nema kirurga ali ne trebaš se bojati. Imaš li zdravstvenu?“
„Ne.“
„Ok. Kako se zoveš i koliko imaš godina?“
„Branko... Branko Rižić. Devetnaest.“
„Ok. Odi sad.“ Pokazala mi je na otvorena vrata s lijeve strane, koja su vodile u drugu, još jednu plavičastu prostoriju. Sjeo sam na krevet čekajući, a nakon nešto više od minute stigle su dvije sestre, veselo se hihoćući.
„Oho, što imamo ovdje?“
„Što se čini?“ odgovorim sarkastično.
„Gadan ožiljak. Kako ti se dogodilo to?“
„Tokom koncerta. Pao sam i eto.“
Legao sam na krevet, odbrojavajući sekunde, koje su prerasle u minute prije nego su krenuli na akciju. Preko glave su mi stavili zelenu krpu s otvorom, čineći na mojoj glavi vidljivo samo mjesto zločina. Osjetio sam kako mi na prsa stavljaju zdjelicu s priborom, te hladne rukavice kako mi pritišću ožiljak. Sklopio sam oči i ugrizao usnicu, zatomljujući bol.
„Ovo je prljavo, trebalo bi malo isprati. Ovo će te malo zapeći.“
O JEBEM TI SVE!!!! Zatomio sam oštru bol dok me po glavi polijevala hladna tekućina. Dosta mi je alkohola dosad, prokletstvo, nek me pusti. Malo ti kažeš? Malo će peći?! Ovo je koma! Osjetio sam još jedan poriv za povraćanjem, ali uskoro je prestalo.
„Bravo. Vrlo hrabro od tebe. Kako se ono zoveš?“
„Branko…“ I molim te, ne obraćaj mi se ko djetetu. Sklopio sam oči ispod zelene krpe, ionako sam slijep. Njih dvije što su operirale nada mnom nešto su pričale a ja sam se trudio da ne slušam njihove ćakule. Doduše, neke su riječi ipak pronašle put do mojih ušiju…
„Mislim, kirurg je otišao, valjda na kavu ili šta ti ja znam. Prepustio je meni nakratko odjel. Mislim, sad bih ja trebala raditi njegov posao? Ok, ali rekla sam mu, ako se dogodi ovakav koji slučaj, on zna da sam izuzetno loša u ručnim radovima…“
Razgolačio sam oči. U što sam se ja ovo jebem mu uvalio??? Auuuu… Igla je zaparala meso na glavi, probadajući bolno mjesto, čineći ga još bolnijim. Jeste li vi ikad čule za anesteziju, glupače?! Jeli ti uopće znaš što radiš? Rasparat ćeš me! Doduše, šutio sam. Trpeći svaki idući bolan ubod ženinom iglom, te povlačenje konca kroz meso.
Nesvjestan koliko je prošlo, svezala je čvor te mi zalijepila flaster. Konačno je podignula krpu i veselo izjavila.
„Evo, gotovi smo. Nije bilo strašno, zar ne?“ izjavila je s osmijehom.
„Ne, ne uopće.“ Izjavim sarkastično, pokušavajući sakriti mrštenje. „Koliko punata, čisto me zanima?“
„Šest.“
„Mogu li vas pitati još jednu stvar, ne bih htio ispasti nepristojan, ali zašto niste upotrijebili anesteziju?“
„Nije mi dopušteno upotrebljavati anesteziju bez glavnog kirurga. U normalnim uvjetima bi te poslali vani, nasuprot hodnika na kirurgiju, ali kao što znaš… kirurga nema trenutno.“
„Da, naravno.“ Jebem ti sve po spisku! Spunky, ti si kriva za ovo. Znao sam da nisam trebao odmah ići u bolnicu. Mogao sam prvo odspavati malo i riješiti se mamurluka. Hajde, hajde… sad slijedi ta misija - Odmor! „Čovječe jedva čekam kući…“ promrmljao sam, ustavši na noge a izgleda da me doktorica iz susjedne prostorije nekako čula.
„A-a! Prvo na snimanje rendgenom!“
Popuši! „Da, da… Evo idem!“
A jadan Brankec :( :(
Čovječe, kaj će mu napravit na rengenu?! :O :O
potpisujem almu ^^
nikako na zelenu granu s tim doktorima :D
a morate cekat nastavak da saznate ^^
yy, jadan Brankec... al eto, izdrzat ce (doktori su malo na svoju ruku :P)
hahahahha...ako to nije upozorenje,onda ne znam što je...koni se alkohola:-)))
:D lovac u žitu stajl:P buntovnik bez razloga uvjeren da je popio svu pamet svijeta i tako to mislim :D sviđa mi se sarkazam:D
haha. meni je smijesno.
=D
a ja znam jednog pankera branka. ^^
predobro! bas si se ufurao u lik tog tuta - mislim, pod uvjetom da je tip izmisljen xD
dada, hvala na razumijevanju xD
hEbe kevu, bravo...!
što se dogodilo s nastavkom?
umrla nada za prosvjetljenjem iliti nadahnućem?
mrtva muza. to je zadnje što nam treba. :D
nije umrla, ne brini. sad radim na romanu, pa kad to zavrsim nastavit cemo s ovim (mozda se i to pretvori u jednog, ko zna - ima jos vrimena da to vidimo) ^^
Blog prica, 2 dio - "Hangover - onaj dio provoda poslije zabavnog"
„Tut, debilu budi se!“
„Ha?“ slabašno sam odgovorio, još uvijek u snu – iako znajući da me netko zove nazad u svijet te da san neće još dugo trajati.
„Zakasnit ćemo na brod, a tko će nam tad micat noge idućih pola dana da doma dođemo? Ajde, diži se!“ Pomalo sam se osvijestio, ali nedovoljno da se fiksiram. U trenutku nisam znao ni gdje sam, ni tko sam; ni o kojem jebenom kurcu Spunky to govori! A tad mi je sinulo…
„O jebote!“ Nekako sam se smjestio u sjedeći položaj i pogledao Spunky kako me promatra umorna lica te ljubičastih podočnjaka.
„Da, jebote!“ Potvrdi ona.
„Koliko je sati?“ Upitam ja dok su se 'normalnost', bol i svi postepeni podatci vraćali u moj mozak. Opipao sam glavu. Jebote, raspuknut će se! Izuzev alkohola koji je uzrokovao pošteni mamurluk, tu je bila i ozljeda od jučer.
„Osam manje petnaest, što znači da bi brod trebao biti na rivi za nekih dvadeset minuta. I usput… mislim da bi mogao doktoru.“
„Šta? Koji ti je kurac, zašto?“
„Pa… Kako da počnem? Na glavi imaš pošten, otvoren ožiljak. Mislim, on se suši polako… ali garantiram ti infekciju ne središ li to.
„Ma ajde, siguran sam da nije tako strašno. Nemam volje da idem kod mr. Pička ti se Ogadila Doktora – sve me to bolno asocira na staru dok gleda jebenu Čaroliju. Pun mi ih je kurac!“
„Moj anarhistu… Neće te ubiti odlazak doktoru, a ne odlazak bi možda i mogao – ili bi si bolno sjebao iduće dane i tjedne. Polovica desne strane lica ti je prljava od krvi. Odi doktoru, Tut!“ Nisam ništa odgovorio na to. Nakon što mi je šest puta rekla zapamtio sam da Spunky ide u medicinsku školu. Kad ljeto završi kreće kao maturantica – Jebeno! Ja sam svoju školu završio prije dvije godine! Nakon toga nisam imao nekih ambicija za odlaskom na faks, ili bilo što drugo. Ostao sam klošar, kao što sam i bio - na teret svojoj staroj, al ajde… nije da je nju to briga, ni ona nije baš čista.
Što se nadimka Tut tiče, dobio sam ga prije nekoliko godina kad sam poslije pijanke tražio zahod. Mislim, shvaćaš kako je kad te uhvati mjehur i ne pušta – doduše nije da bi mi bed bio popišat se iza prvog auta, al ajde… u blizini je bio mali toalet. Nisam se pretjerano sjećao detalja te večeri ali Bore mi je ispričao da sam, dok sam tako teturao uzvikivao „Tut!“ što bi valjda bilo skraćeno od Toalet, što je njima izazvalo provale smijeha – a nije ni čudo jer stvarno nema jebenog smisla. I eto, nadimak je ostao.
Ogledao sam se oko sebe. Prljavštine, smeća te praznih plastičnih čaša i boca alkohola bilo je posvuda. Od bine više nije ostalo ništa. Doista vrijedni momci – skupljaju sva ta sranja i čiste u četiri ujutro. Blago njima… Pored sebe sam ugledao praznu bocu crnog vina kojeg smo Spunky i ja sinoć prije komiranja popili. Prisjetivši se toga, osjetio sam blagu drhtavicu. Želudac mi je borbeno ključao, a ja sam zadržao poriv za povraćanjem. Jebena kiselina!
Polako sam se ustao, pritom bacivši pogled na vlastitu pojavu. Odjeća mi je bila prljava. Karirane tri-kvart hlače bile su zamrljane i na nekoliko mjesta isparane (ne računajući stara paranja), a crvena majica bila je umrljana crnilom. Znači rigao sam po sebi – divno! Tvrde marte bile su na mjestu, a lanac na hlačama također netaknut. Spunky, udavi me s njim! - Tut, umukni! – Ok, šutim!
Nakon nekoliko minuta, koliko je bilo potrebno da se razbudim, Spunky i ja smo krenuli prema rivi da uhvatimo brod. Naime, jebena šuma i jebeni koncert se uistinu održavao u pripizdini – a najbrži, najjeftiniji i najkraći put bio je brodom koji bi nas odveo direktno u gradsku luku. Drugi put bio je okolni – Trebalo bi obići sva moguća sela i šume, da bi došli do grada. Spunky je bila u pravu, pješke bi nam trebalo bar pola dana – pogotovo u ovakvom stanju. Idemo na taj brod.
Desetak minuta poslije stigli smo do rive i pristaništa broda. Smjestili smo na dva velika kamena, na dva metra od obale. More je bilo mirno i uspavano, dočekavši svoj trenutak mira. Sunce je reklo Dobro jutro, te se toplina već počela lagano osjećati na obrazima i vratu – ali još nije bilo vruće. Osvježavajući vjetar lagano je puhao razbistravajući misli, puštajući tijelu da se opusti. Nije bilo one žerave i gužve. Znoja po čitavom tijelu i odjeći, te potrebe za nekim hladnim pićem. Nije bilo onoga: Jebem ti svu vrućinu i sunce… i gužvu! Dobro je! Osjećaj, u ovom danom trenutku bio je ugodan – gotovo sam ga mogao povezati s ironijom. Grad je zjapio u daljini. Odavde sam mogao vidjeti nekolicinu auta kako prolaze, ali uglavnom je sve bilo još uvijek uspavano - nedjelja je. Osjećao sam ugodu. Ovakvi trenutci su vrijedni doživljavanja, bar što se tiče ljeta. Možda isti ovakvi trenutci pomažu onima koji svako jutro u ovo doba (ako ne i prije) idu na posao – obraćajući im se sa smiješkom, govoreći: Dobro jutro… Dobro je! Ali uskoro će se to prekinuti. Stranci i sva najezda turista uskočit će u more te ispišati svu čistoću; svu poeziju trenutka. Sunce će zažariti i pojavit će se znoj i smrad – a s tim i 'jebanje' svega što dođe na spisak.
Vratit će se i mučnina – ispravak već se vratila, a taman sam na trenutak zaboravio na nju. Glavobolja ili drobobolja, što je gore? Osjećaj da će mi se glava raspuknuti, ili osjet sve one kiseline i nečistoće koju sam popio što na kraju dovode do poriva za povraćanjem?
Spunky je sjedila na svom kamenu, promatrajući grad na drugoj strani. Lice joj je očitavalo umor, neispavanost i mamurluk također. Zapravo je bilo pravo pitanje promatra li ona to grad, ili se, kao ja bori s bolovima. Vratio sam pogled prema moru i vidio brod kako se približava, polako ali sigurno.
* * *
„Hvala nebesima koja postoje ili ne postoje!“ rekao sam konačno iskočivši iz broda. Naime, dvaput sam povratio putem i još sam osjećao mučninu – manju ali ipak mučninu. „Jedva čekam doma da mi san razgradi sve ovo.“
„Ha…“ umorno će Spunky. „Ja jedva čekam. Ti još uvijek moraš doktoru.“
„Ma jebeš doktora, ne boli me.“ Kurac me ne boli – boli ko svi vragovi, al ne dam se. „Tut, znam da glumiš facu al ipak odi. A mislim, u stvari… boli me čisto kurac kojeg nemam. Ja ti neću biti na sprovodu.“
„Vrlo hladno od tebe, Kristina.“
„Ne seri, Tut! I ne zovi me tako!“
„Da, da…“
Šetali smo poznatim ulicama, prema centru. Vrijeme nam je prolazilo u tišini. Svatko je brojao korake za sebe. Govor je bio samo trošenje energije. Ionako nismo imali što pametno reći. Petnaest minuta poslije, sunce je pošteno upeklo a mi smo došli do gradske tržnice te se rastali. Ona je otišla ravnim pravcem doma, a ja… jebenom doktoru. Mislim, zašto moram ići doktoru? Zar ne bi bilo jednostavnije da on dođe kod mene? Mislim, imaju one lijepe bijele kombije, sa sirenama i sve je kul – a što je najbolje, čitavo osoblje dođe po tebe (ko u Raju, zar ne)!?
hm, nekako mi je prvi dio bolji. imam dojam da su tu u pitanju dva različita lika, a ne da je to isti Tut :D.
dew, prvi je bio pijan. drugi je mamuran. dvije različite osobe. :D
meni su imba oba dijela ^^
:D bogte našli se vas dvoje nove nade hrvatske proze:D krasno, krasno, zavidim:D da je meni složit ideju u rečenice koje će zajedno činit čitljiv i smislen tekst :D (mislim da sam stavila puno ':D')
yep, nego na kog xD
haha, meni je prejako kako je dobio nadimak tut.
=D
Blog prica, 1 dio - "Kako bi Exploitedi rekli - Sex and violence"
Žestoki rifovi na gitari popraćeni pratnjom brzog, neprekidnog bubnja odjekivali su. Muzika je svirala u daljini. Stupao sam naprijed, velikim koracima, podižući visoko svaku tešku martu na nozi, jednu po jednu. Tijelom sam se dao naprijed, kao da se spremam na okršaj. U glavi mi je tutnjalo ludilo. Alkohol pomiješan s travom samo što ne proradi kako treba i baci me s nogu. Moram se požuriti! Nisam se osvrtao za sobom, ali po koracima sam pretpostavljao da je ekipa dobrano zaostala za mnom. Ko ih jebe!
Glazba je djelovala sve jača dok sam se približavao, te sam polako mogao razaznati svjetla pozornice iza stabala. Koncerti se organiziraju po jebenim šumama, a jebeni grad je daleko. Nije li to nadasve zanimljivo?
Uskoro sam došao do željezne ograde a pritom se ne zaustavljajući, metar-dva prije zatrčao te je u hipu preskočio. Kad su mi noge dotakle prašnjavi pod s druge strane, smiješak mi je osvanuo licem. Tko je vidio plaćati upad kad možeš besplatno pronaći svoj ulaz?! Uostalom, nema se dovoljno novca za takav luksuz. Da imam dovoljno za jebeni luksuz ne bih uzimao najjeftinije vino za 11 kuna, već bi si uzeo neko jebeno pozersko – fino da mi može teći kao mlijeko niz grkljan, ispunjavajući me lijepom aromom. Al ko ga jebe, alkohol je alkohol. Kemikalija ili ne, zaboli me!
Pozornica je bila tu, ljudi također - okupljeni ispod nje ili raštrkani negdje sa strane. Neki pušu, drugi pije, treći se drogiraju ili jebu (ah… luksuz)! Ne obazirući se na sve njih nastavio sam stupati prema pozornici. Pjesma je završila uz nagli, žestoki power akord kao što je i počela. Začulo se nekoliko pozitivnih uzvika iz publike, a pjevač – tip kratko ošišan s nekoliko dredova na potiljku pozdravio je sve prisutne. Dok je tako srao neke gluposti po vladi, državi i tako dalje; tipično anarhistički – ja sam našao svoje mjesto pod pozornicom u 'srcu ludila'. Bio sam spreman. Napeo sam mišiće, iskesio zube i stisnuo šake. Plamen pred očima postao je veći. U meni se skupljao adrenalin, bijes, alkohol i ludilo – čineći cjelinu, mene punkera.
„Jebat ćemo Kosorku i Sanadera, Mesića i Pusićku… al ne kurcem već šakama!“ nastavljao je pjevač, meni nepoznatog hard-core punk sastava.
„Ne jebi zid, pičko glupa nego sviraj!!!“ doviknuo je netko iz publike, a ostali su pozdravili klicanjem.
Tad… moj trenutak je otpočeo. Bubnjar je udaraljkama dao znak za početak (zatišje prije oluje – sve ulazi u slow jebeni motion): Jedan – dva – TRIIIIIIII!!!!!!!!!!!!!!
I LUDILO!
Sastav je ponovno udario žestok, brz ritam a publika je podivljala – a ja skupa s njom. Zaletio sam se u prvog tipa pokraj sebe, udarajući – gurajući svom snagom. Potom u drugog, pa trećeg. Zadobio sam udarac – jedan pa drugi. Letio sam lijevo desno, uzduž i poprijeko – Sudarajući se sa svakim kog sam vidio. Smiješak se pojavljivao na mojim usnama – TO JE TO! Agonija poganskog plesa, najžešćeg viđenog – POGO!
Nas petnaestak smo brutalno skakali jedan po drugom, lemajući se – padajući pa opet ustajući, i opet lemajući. Sve je postalo mutno, ostala je samo muzika i čin poga – sve što cijenim! A tad me neka starija grdosija uhvatila s leđa i zavrtjela oko osi. Odletio sam dva metra dalje i susreo se s podom. Lupio sam se u glavu – ali nema veze to je bilo pozdravljeno. Glavobolja i bol su postali žešći, a pritom se svijest još malo izmijenila. Nema predaje, ne sada! Netko me povukao na noge, a ja sam se, ne pogledavši tko zaletio nazad u pičku mile materine – da dobijem još malo po sebi.
Čim sam uletio, ista priča. Guranje, skakanje i šaketanje. Srce mi je udaralo kao ludo i željelo je iskočiti iz svog prsnog koša. Nije potrajalo dugo kad sam zadobio još jedan snažan udarac u trbuh, tokom sudara s nekim tipom. Pjesma je bila gotova… Hvala kurcu! Uhvatio sam se za koljena, duboko dišući, hvatajući postepeno vrući zrak. Publika je klicala a pjevač je opet nešto govorio, kupujući mi vrijeme da se oporavim. Uhvatio sam se za trbuh te se uspravio uz bolnu grimasu. Još uvijek sam nastojao, sav znojan doći do daha. Glava mi je pucala. Dodirnuo sam si bolno mjesto, prisjetivši se pada od maloprije. Pogledao sam ruku i vidio krv. Čini se da sam se dobro sašio. Možda će najbolje biti ujutro svratiti do bolnice. Sad je počinjala druga pjesma – ponovno ludilo! Zaderao sam se iz sveg glasa i opet se zavukao u kaos i metež. Treba izbaciti sve iz sebe – sav bijes i adrenalin, a njega, Boga mi ima dosta!
Nakon nekoliko pjesama, bio sam potpuno odvaljen te sam bio primoran da se maknem iz poga. Bacio sam se na prašinu i ispružio ležeći, promatrajući zvijezde iznad sebe – ili sam bar pokušavao. Vid mi se mutio, sve se vrtjelo u krug – alkohol je došao na naplatu. Nova pjesma glasno mi je tutnjala u ušima, ali meni je trebao odmor.
„Ej, pankeru!“
Nešto mi je zapriječilo pogled prema zvijezdama. Fokusirao sam vid, te pospano razabrao poznato lice koje me gledalo odozgo. Smiješak joj se protezao s jedne strane lica do druge, iskazujući pritom svoje lijepe, bijele zube. Imala je irokezu, ali ne sasvim podšišanu - sa strana je bila obrijana, a sredinu je ostavila od nekoć duge kose, tako da ju je mogla zavezati straga u repić ili pustiti da joj pada po strani. Pustila ju je po strani – šiške ili što li su to jebem mu već bile su ružičaste. Crte lica bile su joj blage a nos malen i blago špicast. Usne su joj bile također malene, ali raširene u širok osmijeh. Zvala se Kristina.
„Ej Spunky!“ Odgovorim joj ja. Moj omiljeni nadimak – Spunky… Ima dva značenja: Prvi ako izbaciš početno slovo S, ostaje ti Punky… Drugi dolazi od riječi Spank – nema potrebe da dalje komentiram.
„Jel mjesto pokraj tebe zauzeto?“
„Za tebe… nikada!“ Nasmijala se na to te sjela. Podigao sam pogled a potom uzviknuo
„Ohoho… donijela si poklon!“
„Za tebe… nikada!“ Sad sam se i ja nasmijao, a potom mi je u ruku pružila netom otvorenu bocu crnog vina. Prislonio sam je usnama i iskapio nekoliko dugih gutljaja. Ovo je bilo nešto bolje. Jeftina kemikalija još uvijek, ali svejedno bolje od splačine koju sam pio prije pola sata.
„Zlato si!“ kažem ja te joj pružim nazad bocu. Zavučem ruku u džep te izvučem kutiju cigareta. Otvorio sam je, približavajući je licu – ko neka starkelja koji nema naočale, doduše ja sam bio pijan. Unutra su ostale još tri cigarete, napola zgnječene. I one su dobile svoj dio u pogu – Boga ti, zašto da samo ja budem taj koji će primati batine. Izvučem jednu i pripalim je. Udahnuo sam i osjetio blago peckanje u vratu čekajući da mi dim ispuni pluća, a potom sam izdahnuo promatrajući isti dim kako puni zrak iznad mene a potom nestaje. Nasmiješio sam se – zar to nije zabavno?!
Spunky je legla pokraj mene paleći svoju cigaretu i samo smo tako, oboje pijani promatrali u nebo – što zapravo nije bila istina jer nam pogled oboma nije dopirao tako daleko (tj. ne znam za nju, ali bar meni). Sve što sam vidio bilo je okretanje, sve brže i brže. Zaspat ću!
Podignem se iz ležećeg položaja povlačeći još jedan dim, a potom otpijajući još nekoliko dugih gutljaja njenog vina.
„Jel ti zabavno?“ Upitam je, imao sam potrebu za razgovorom jer ću u protivnom ukomirati.
Zamišljeno je uzdahnula „Ne.“
„Kako to?“
„Nema smisla ovo sve. Prosječna svirka, opijanje… samo to ostaje.“
„Samo to i vrijedi. Kao da si očekivala bilo što drugo? Ajde, bar smo u šumi – umjesto u onoj prljavoj gradskoj pički materinoj! Podsjeti me… koliko smo puta u rupama spavali?“
„Spavali? To je već jebeno relativan pojam. Misliš rigali i trijeznili se? Ne znam… dvjesto?“
„De, ne seri!“ zajedno smo se nasmijali.
Vremenski nesiguran, primijetio sam da je muzika stala a pjevač se opraštao od publike. Večerašnjem showu došao je kraj – Zabavni dio je gotov, sad slijedi onaj teži. Spunky i ja smo dovršili litru, a potom se izvalili nazad u travu i prašinu. Ogledao sam se slabašno oko sebe i shvatio da još bar desetak ljudi tako leži oko nas. Sklopio sam oči s pomisli da još uvijek nismo zadnje propalice – a jebemu!
woohoo :D uu, jbt, koji si panker ;)
odlična priča - čekamo nastavak :D
zbilja nikad nisam shvaćala privlačnost poga, ali ajde, u ovom slučaju daje poseban filing priči... definitivno veliki like :).
imam dvije zamjerke (sorry, moram)
prvo, napušen padaš u delirij, jače doživljavaš zvuk i više uživaš u glazbi, ali nisi sposoban za šutku. u pogo upadaš samo pijan.
drugo, čak i u panku zaštitari motre i izbace te ako preskačeš ogradu. bar je tako bilo na svirkama na kojima sam ja bila.. postoje učinkovitiji načini upadanja bez plaćanja (šta misliš kako si ja uspijem priuštiti sve te svirke) ;)
inače, lijep opis nečega što je meni život. :)
btw pjevač lošeg primjera ima par dredova na potiljku, a upoznah ga sad u puli i bijah na njima u labinu :P
i da ti odgovorim na komentar, ako nešto želiš, nije problem ostvariti ;)
uživaj
ma znam, al sve skupa je super napisano, ta sitnica ne mijenja poantu :)
a ja zapravo samo slušam taj bend u zadnje vrijeme, ne da mi se baš proučavat ono skroz da sve naučim nego tako da mi uđe u uho ;) a algano je vrlo. a ni češki nije teži, sve su to slavenski jezici jel.
punk pogo. ah uspomene. na moj latentni punk. na moj divlji pogo.
i joj kako se volim sjećati dana kad je najjeftinije vino zaista koštalo 11 kuna.
krhm, i da, potpuno se slažem s murderinim prvim komentarom :)
iako shvaćam takvu psihologiju i potrebu za apsolutnim prepuštanjem, ne opravdavam ju. Energija koja se oslobađa na takvim seansama nije kanalizirana već se uzaludno razbacuje i djelomice pretvara u agresiju, što pak budi adrenalin koji stvara ovisnost o takvim stanjima. Najsličniji fenomen u prirodni je izbijanje lave na površinu zemlje, koje samo po sebi izaziva destrukciju iako na se smrti te destrukcije stvara život i red. E to fali vama pankerima i sl. koji itekako znate postupak stvaranja energije ali neznate postupak kanaliziranja iste i iz vaše energije nikad ne nastane red. Apsurd je u tome što se pozivate na anarhiju a ista postoji samo i isključivo u takvom trenutku nekontroliranog izbacivanja energije. Dakle, da bi postigli aposlutnu anarhiju, morali bi zauvijek ostati u trenutku nekontroliranog ponašanja... a sasvim je logično da je to nemoguće, kao što se i lava na kraju skameni...
sve u svemu, đabe ti posao izbacivanja energije opet i opet i opet kada s time ama baš ništa ne stvoriš
apsolutno si u pravu. btw nisam ja punker, ovo je samo prica o jednom :)
Nesto je trulo u drzavi Danskoj
Naslov posta? Paaa... zamislja sam ga vise kao pocetak citata iz Hamleta: Biti ili ne biti, pitanje je sad (doduse u mom slucaju pisati ili ne pisati - al necemo sad cjepidlacit, jel tako).
Hmm... Znam da jedva cekate (vi moji vjerni citatelji ^^) da vam kazem kako sam ja to pobogu ponovno krenuo accualy pisat post. Da vidimo, da se vratim u proslost: Bilo je to prije punih 7 minuta --- Ja sjedam za kompjuter i razmisljam se sta da sad pobogu radim do nekih 21:05, kad ce zavrsit Carolija i mene ce stari moc odvest do Gilleya (naime prespavat cu (opet) kod njega - a prespavat... to je vec pojam za sebe ^^). I sad, ja lupkam prstima po stolu i tipkovnici i razmisljam: A STA? A STA? A STA da radim (kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na koju bacam oci...)... Iiiiii tako ja dopluto do svog starog bloga. I sad citam neke stare postove i shvacam da sam pisa bas spaljene stvari -mikroorganizmi koji setaju po cesti i takve stvari. I onda se nasmijem i kazem si... ah, zasto da ne budem jos malo spaljen (mislim ionako sam - cemu to skrivati)?
I evo, ako ovo citate znate da ste sa mnom podjelili trenutak 'prosvijetljenja' (dobro, mozda ne - vise trenutak dosade il nes u tom diru ^^)
Danas sam po sluhu na gitari skinija Oliverovu - Bez duse lijepa, i bas mi je bilo fency trndat po najjednostavnijim akordima i pjevat dobro znanu pjesmu koju zapravo cujem jednom u pola godine (na radiju il nes).
Jutros je jedan brat otisa ca (vratio se nazad u Split), sutra (ili preksutra) odlazi drugi, a iduci tjedan stari nazad u ZG... tako da me ceka veselje jer smo stara i ja konacno opet sami (zlatne godine - i duge sjene --- ugl dobro je kad smo sami, lijepo nam je posto se vidimo pola sata sveukupno dnevno, tako da...) :D
Iiiii, eto... idem ja polako do svog Kuma Tomislava Gilleya, a vi uzivajte
Ko zna... mozda jos koji put napisem post ^^
Be on your guard ^^
čovječe, ono kad smo jutros pričali pa si rekao da ti se spava i onda si rekao da ne možeš spavat s kim bi htio - to si mislio na Gilleyja?!?! :D :D :D
dewon, tuČi Ču te. :D
a i tebe... ccc... samo uskačeš iz jednog kreveta u drugi. xD
haha, strasno
Dewon: ne, nisam mislio na gilleya - vec na svoj jastuk!!! ddddddd
Shiza: oces da u tvoj uskocim ^^
o0
mislio si na jastuk?!? :( :( :(
Znaš kaj, Erc.. kolko ja vidim mislim da ti je bolje na ovoj temi se branit šutnjom :D:D
@Shiza: pa zašto bi mene tukla? :( :( :( šmrc
@Erca: mislim da ćeš se teško izvuć iz ovog XD.
prema ovim komentarima ovdje, moglo bi se zaključit da je Erca krevetna muška kurva XD.
haha xD a moglo bi se svašta zaključiti... :)
bilo je to(ovo ,ovog puta) nedovoljno ili ,ne uvjerljivo... da se krene unatrag ,hvala i molim
dobro kaze Rex --- branim se sutnjom. Skill mi je porasta na 250 razinu sutnje - mwuahaha, sad sam invincible ^^
Lol, onda si sad već Silent Elf Elder :D
Jbg, jednostavno mi fali
Ain't no sunshine when she's gone, it's not warm when she's away...
Ok, znam da nisam post napisa pola godine (ili kolko vec) i znam da ovo vjerojatno pisem bzvz al moram se negdi ispuvat (tako rec, jeli).
Znam da je nema tek pola dana al osjecam se tako nekako znj, da nemogu opisat. Ko da mi se utroba svaki put preokrene kad pomislim da je jos necu danima moc vidit (a mislim na nju stalno).
Znam da je 8 dana vjerojatno nista, al ovo ce bit prvi put nakon nesto vise od pola godine da je necu vidit tako dugo... mislim, rekord je bilo 3 dana (kad je bila bolesna) i ispalija sam na zivce. A sad... :/
Nemam pojma zasto se osjecam ovako glupo, ovako besciljno... usamljeno (iako to nisam), te prazno i odcijepljeno. Polako kuzim one stvari tipa bolja polovica i takve stvari. Ona jest moja bolja polovica, i sad kad moram izdrzat tih osam dana bez nje cini se, necu reci nemoguce ali vrlo, vrlo tesko!
Ain't no sunshine when she's gone, and this house just ain't no home anytime she goes away.
Ajde, tjesim se... Ipak to nije vjecnost. Bit ce, kad se vrati sve ok i po starom. Nek se ona nauziva, u mislima sam s njom :)
... to se zove ljubav:)
da slažem se u potpunosti sa levant još dok sam čitala post to mi je ta mi je rečenica prošla mislima...doista to je prava ljubav...
aaaaaw, kako slatko :$ :$.
gledaj si ovak: kad se vrati bude ti bilo ljepše no ikad ;).
jeah... ma meni je uvijek s njom najljepse nego ikad, tako da... :)
hej ercimire...
tu ima jedna žuja koja te u potpunosti shvaća. sve je onako kako treba biti.
ne brini se zato što ti VEĆ fali. to nije već. to je normalno.
zabrini se kad ti prestane faliti.
a zasad uživaj u savršenstvu =)
znam da oće, al vrime me ubija... predugo čekat.
a i trenutno te stvarno kužim jer me ubija šta dragog neću vidit najmanje do nedilje =(
ovo gori sam ja xD
<3 :)
Noćas dok tražim usne tvoje
u mraku želja naviru strasti,
svaka mi grudi k'o obruć steže
i osjećam da nemam nad sobom vlasti
Moja Tocka!
Svijet se vrti samo oko jedne tocke na meridijanu. Jedne tocke tako male medu mnogim. Jedne tako nebitne pred ocima ostatka svijeta. Ne primjecuju, a svaki dan pokraj tebe prolaze. Svijet zbog tebe ima svoju rimu, svoju ljepotu. Biti ti blizu znaci istinski zivjeti. Biti pokraj tebe znaci zivjeti najljepsi san.
Za svaki udah zraka, za svaki otkucaj srca, zasluzna si bas TI! Zbog tebe sunce se budi svakog jutra. Zbog tebe mrak postaje dan, a zima ljeto. Jednim pogledom na tebe vracam se u one tople dane unatoc hladnoci. Uz tebe ni zima nije losa.
Svaki djelic mog tijela, mog zivcanog sustava impulsima u mozak salje zvuk tvog imena. Kad te poljubim, kad sam uz tebe, iznutra iznova i iznova vristim: VOLIM TE!!!
A kad nisam s tobom jos uvijek se sve vrti oko tebe, moja tocko. Misli su mi samo uz tebe, negdje na meridijanu, gdje god bila.
Ti si razlog koji me pokrece. Ti si razlog zbog kojeg se moj svijet okrece iz dana u dan i ide naprijed... samo zbog tebe, moja TOCKO!
P.S: rekoh tocka??? omž, ti si SVEMIR... i vise od toga! :D :D :D
V.T! ;)
nije zdravo to tako zadržavati u sebi, vikni koji put, kao onog dana ;)
ljubim. =*
ajme kako ste slatki :)
you give people hope.
Najbolji sto sam ikad, ili cu ikad biti
Trnci mi prolaze tjelom, sav drhtim. Jos mi ne dolazi sasvim do glave da je sve ovo istina, da se dogada bas meni. Cime sam to zasluzija? Toliko je onih sto tragaju za necim, za srecom... znam jer sam i sam bija takav. A sad... nasa sam svoju srecu. Nasa sam sve sta mi u zivotu triba, samo ovo i nista vise. Samo ona pored mene i vjecnost. Nista drugo nije bitno...
Trnci me prolaze, drzim ruku na licu. Udisem miris koji je ostao na njoj, tvoj miris. Osjecam da si tako blizu, jer svakog trenutka kad otvorim oci jedan dio tebe je uvijek uz mene.. Tako si se trajno zaljepila za mene da vise neznam koji je drugi, osim ovog, razlog zivota. Ti si svi i jedini razlog i smisao. Sad znam kud me zivot vodija. Sve tuzne bitke i svi porazi natirali bi me da se zapitam 'cemu dalje? do ceg me vodi zivot? ima li smisla?'
Sad konacno znam... Ima! Unatoc svim sranjima koja su se dogadala u proslosti, uvik sam si govorija da moram izdrzat, da ce bit bolje. Nema predaje! Sad sve gledam s osmijehom, jer drugacije ni neznam. Sve godine... sve nevolje, usponi i padovi. Sve je vodilo ka ovom trenutku. Jednoj osobi koju sam trazija cili zivot, a ona je bila tako blizu. Ispred vlastitog mi nosa. Koliko sam joj zacijelo puta prosa pokraj kuce, nesvjestan tog da ONA je tu.
Sad vjerujem da je sve moguce. Sve prepreke su nebitne, jednostavne. Kisni dani meni su suncani, a sve mi rane izljecene jednim njenim pogledom. Svake noci vidim samo jednu stvar. Svake noci sanjam isti san, kao i cili zivot, samo sta je prije bija mutan, nejasan. Sad je jasan. Sad znam tko je u njemu i znam da joj moje srce zauvijek pripada. Kad bih ostao bez nje... nebi vise bilo svrhe, zivota. Ona je ono sto me tjera svakog dana nabolje, sto me tjera da se ustanem u 6 ujutro i odem u skolu koliko god mi tesko bilo. Uz nju, ja sam najbolji sto mogu biti. Najbolji sto cu ikada biti...
Hvala ti sto si uz mene! VOLIM TE!
nemam riječi... osim da te volim, najviše na svijetu. :)
pozdrav tebi i marini od žuje koja se toliko naježila da je sad još neizdržljivije čekati valentinovo. obožavam vas =)
aaaaaaww :D. so, oh sooo nice!
ma neću. sad je sve supač =)
romanticno :r
Mirrors
Hmm... pitam se pitam, koji je moj razlog pisanja posta u 4 i 40 ujutro? Mislim da je taj sta ne spavam. ^^
U svakom slucaju... ovih se dana ne desavaju nesto pretjerano zanimljive stvari. Jedino zanimljivo je nestasica plina i mogucnost (bila) da se dobiju karte za utakmicu na svjetskom prvenstvu u rukometu. al eto... ekipa sjebala stvar, tako da cu rukomet gledat na malom ekranu. ^^
Danas sam proveo dan cisceci pecnicu. Ah... ta pecnica. Tolike me uspomene vezu s njom. Ribanje, struganje... itd. Dosla mi je navrh glave. Jebena pecnica! EVIL!!! ( U pocetku bijase pecnica, i pecnica bijase zivot - 1 psalam iz Biblije; knjiga postanka).
Hmm... izgleda da ipak lazem. Ima zanimljivih stvari... Sinoc smo stari i ja napokon popravili kameru. Mislim, uvik je ona radila, samo sta prijenos nije bas najbolje funkcionira. Al ae... sad smo to rijesili i opet postoji mogucnost da cu se uvatit snimanja (bilo parodija il spotova il neceg treceg) xD
E da... sitija sam se i danas zadacnice iz nizih razreda iz osnovne skole. Sitija sam se da smo imali temu moj uobicajeni dan... i sjecam se da je jedan prijatelj napisa nesto ovako: Suncan je dan, prolaze auti, ljudi idu za svojim poslom, mikroorganizmi setaju po cesti... OMG!!! Mikroorganizmi??? AAAAA HAHAHAHA... zanimljivo ^^
Ah... 28 sati. Ja nemogu virovat kako si glavu nisam propuca u tom periodu. Moja jedina, najvaznija zanimacija i zanimljivost u zivotu. Bez tebe je sve nevazno i svaki trenutak bez tebe cini se kao vjecnost... 28 sati???!!! AAAAAAAAAAAAAA
Ugl... Oko ure posli ponoci san stavija skidat film "Mirrors" s interneta. Prije nekog vrimena san jos pogleda trailer i zapisa san ga u rubriku filmova koje zelin pogledat. Kako je prijatelj gleda ga nedavno, reka mi je da je dobar film, pa me to navelo da ga napokon downloadam. I tako, film je zavrsija sa skidanjem oko dvi ure, a ja sam reka: "Ionako mi se ne spava, a kad san ga vec skinija... zas da ga i ne pogledam?"
I tako sam do oko 4 ure gleda film... i osta zapanjen. Nisan moga ni zamisljat da ce bit tako dobar. Ocekiva sam neku bzvz stvar od uru ipo, s osrednjom radnom i tapija zavrsetkom... a dobijen film s prejebenom radnjom, idealne duljine... S predobrim krajem... ma predobar film.
Horor-triler... nije bas da se covik priplasi (mislim ovisi), al napet je i drzi te prikovanog do samog kraja. Divim se scenaristu. Trebalo je izmislit tako brutalnu temu. Tako jednostavnu, a opet drukciju. Neznam zasto... film nije nista ekstra, al svejedno mi je IMBA... tako da ga toplog srca preporucujem svima koji su praznog video repertoara ^^
Eto tolko od mene ovog puta. nis posebno, al eto tek tolko
P.S - Love you ;
planirala sam pogledat film, al mi se svejedno činio onako - neloš. bum pogledala :D.
omž koji post ^^ haha xD
28 sati je stvarno puno previše ^^
<3
uff, te parodije ce bit uff ^^ hihi. aaa, od tuda ti message za personal, o mikroorganizmima. hihi.
btw, tvoja evil pecnica misli da je toster. al ti to vec znas ^^
to za mikroorganizme je sasvim istinito. samo nisam sigurna koliko baš šetaju xD
a ne znam, ne da mi se ništa pa ni pisati post. ionako sam stalno kući i spavam/ležim/gledam tv/na netu sam pa niš zanimljivo da mi dođe u glavu :)
ah ništa.. uživaj ti :)
Spaljen
nista pametno ovaj puta nemam za rec. dosadno mi je, triba bi se ic tusirat al nis mi se neda. Sidim za kompom i mislim se dal da pomaknem lijenu guzicu il ne? ma, kome se da tolki napor utrosit... i eto tako, mic po mic, klik po klik... ja dosa do mojbloga. i gledam ja, gledam... gledam jos uvijek i kazem "Bah, whata hell... idem post napisat". IIIII tako je nastao ovaj post...
ovo je jedno od onih jutara kad se uopce ne osjecam imba. bas sam ni za sta. Prvo sam sinoc bija budan do 1 (iako sam u 10 vec bija mrtav umoran)... gnjavija sam buubu da mi pomaze oko romana, da si smislim temu. Na kraju smo nes i smislili, al ja nisan ima volje da to sinoc pisem. Kazem "Bah, whata hell... ujutro cu." ali ujutro se meni nis neda, tako da je sranje. xD
Kad sam osa lec, otkrija sam da se meni zapravo nespava, pa sam uzea Martinovu "oluju maceva" i nastavija citat na 148 stranici (tamo di sam sta prije par miseci). Procita sam jedno poglavlje i zaspa ko top ^^
ugl... ujutro mi se treba prijatelj oko 11 javit da odemo na trcanje, medutim niko se nije javlja, pa sam ja osta spavat do podne (sanjajuci neke nevidljive vampire -omž) iiiii... tak!
Jedini pravi razlog zasto se nemicen od kompa je taj da cekan jednu osobu da dode online (koju nisan vidija duuugo - od 5 i 10 jucer)... ali nje nema... i jos uvik je nema.
NEMA JE
BLANK
....
ARGH...
Odo ja ca... uzivajte mi! xD
pozzzz (dvaput ^^)
haha. joj. XD sve ovo ja vec znam. osjecam se da nista novo nisam procitala, samo utvrdjivanje gradiva ^^
pogotovo mi je poznato ono 'gnjavio buubu'. ja ipak mislim da je najbolje bilo ono s jelenom hahaha.
a jadan =(
a da je poslat poruku pa da ja znam da si ti budan? ^^
a ja bih tako izašla van. bilo gdje, kupit duhana, valjat se u snijegu, šetat, bilo šta. nemogu čak ni naveče na rođendane dvoje frendova 8-/
ah dobro. eto, nadam se da uživaš bar :)
obožavam Martina. ne znam kako si mogao zaspat kad si krenuo njega čitat, al okej :D.
btw - kak sam znala?
ja sve znam ^^. rekli su mi. the voices in my head. they know eeeeverything ^^.
@dewon: omg!!! ne opet! save her from herself xD
@shiza: kaj ne valja s mojim glasovima? :(
@dewon: what? it wasn't *me*. voice inside my head made me write it! ^^
@shiza: glasovi u tvojoj glavi rade za glasove u mojoj glavi ^^.
@shiza, @dewon: ovo je omž! HAHAHAHA xD just chill, jer cu i ja pocet dobivat glasove xD
@dewon: n0t :O glasovi u mojoj glavi su vrhovni glasovi. to je VISOKO PLEMSTVO *belj*
@erca: zašto ne? možda se glasovi dogovore, pa ćemo sanjat iste snove? ^^
@erca: pih. ti samo misliš da nemaš glasove ^^.
@shiza: you wish. Xp
^^ ovo je stvarno glasovito ^^
o pa ercimire, zahvaljujem, zahvaljujem =)
i napiši novi post pa da mogu moderno komentirat =P
Suprised? ^^
ah... sto da kazem? Sss osoba me potaknula (nenamjerno) da napisem post, i evo pisem ga.
Puno je vrimena proslo, puno se stvari prominilo. Od mene samog, do svijeta oko mene. Moja gledista, moji ideali. Zelje i snovi, te pogled u stvarnost. Konacno odrastanje, osjetna razlika premda nemogu priznati da jos uvijek nisam dijete. Dijete koje sam i bio: glupavo, razmazeno i ono koje cu jednim dijelom uvik i ostat. Nije da me smeta, svi smo mi ljudi djeca u jednu ruku. Pitanje je samo kakav pogled imamo na svijet i okolinu, te pustamo li da vrijeme samo leti pored nas, ili idemo u kostac s njim.
Nova godina, novi pocetak... premda je moj novi pocetak zapocea prije 2 miseca, al ajde... sve je to sportski. right? Sad, sa sigurnoscu mogu reci, gledajuci 2008 da je za mene bila godina odrastanja. Prihvacanja samog sebe i konacan uvid u svijet sto me ceka pod nogama. Nije mi zao zbog ove godine (premda mi je zao zbog pretprosle - sad kad se pogledam, na svoje rijeci i djela... jbt da se vidim, zatuka bi se xD)
Ugl... konacno sam izgradio svoj oslonac, tako sto sam shvatio gdje da nadem temelj i zato... sve ono sto ostavljam za sobom u prosloj godini, ostavljam za sobom jer krecem, naucen, dalje uzdignutom glavom! :D
Premda mi, ponavljam opet, nije zao ni zbog ceg jer... da nije 2008, nikad nebi upozna TEBE! nikad nebi bilo onih kava i budenja u 5 ujutro. Nebi bilo matematike, sinusa i kosinusa... Nebi bilo penjanja na ljestvici ljubavnika, nebi bilo ruganja zbog tvog negledanja Dark Knighta. Nebi bilo moje najbolje prijateljice...Nebi bilo moje ljubavi, bez koje je tako tesko brojati sate, a uz nju prolaze kao sekunde... Svemir se dvaput okrene za vrijeme jednog poljupca, a sve zelje koje sam ikada imao ostvare se...
Zato znam... znam da sam krenuo dobrim putem. Znam da me zivot poveo na pravu putanju, jer da nije... tu nebi bilo srece... tu nebi bilo tebe!
Volim te, ali ti to vec znas! :)
eto ljudi (koji vec citate ovo)... vjerovali ili ne, vidimo se - cujemo se do slijedeceg citanja! SRETNA NOVA!!!
P.S. Nemogu da ne spomenem kako je 2008 zacetnik i VISOKOG PLEMSTVA... tako da... pozzz!!!
volim i ja tebe =*
al ej... ne bi bilo ni spešl ppl tm-a, tj. možda bi bilo, ali ne bi bio potpun. i ne bi bilo imbe ni autohtonih bosanskih piramida na kraju svakog paragrafa. ^^
ne bi bilo zaluđenosti fornettima, ni bitter-gina, ni latexa, ni pregenijalnog dočeka nove godine :D
ne bi bilo adastre, ni kompleksa k, ni perfektnih solaža na gitari :D
ne bi bilo tebe. a 2008. bi bila grozna godina. =*
hihi ^^ njenjasto. al prigodno =)
nego... VISOKO PLEMSTVO. cist nek se zna. haha.
iii sta jos. da, tebi je 'godina odrastanja' dosla cak godinu dana prije nego meni. meni je u 3.srednje odjednom, ono, KABOOM, svijet se otvorio i zapocela su promisljanja i razmisljanja na nekoj kvazi filozofskoj razini.
pa dobro. sve postepeno.
mi maturanti = mi klinci
=)
to si mislim napisat na majicu (ili svi mi) za kraj srednje.
pozdrav od netopirke.
1. lol za tvoj komentar na mom blogu :D.
2. drago mi je kaj ste se Shiza i ti konačno našli, ja sam se oduvijek (točnije, otkako sam skužila da ste vas dvoje najfrendovi) pitala kad ćete vas dvoje napokon skužit da ste jedno za drugo :D.
no takoc, uživaj! ^^
Sretna Nova 2009. i tebi!
zrelo razmišljanje, da. ali ne da mise biti odraslom trenutno. odrasli su čudni ;))) ljubice moje slatke, vas dvoje :***
^^ iliti autohtone bosanske piramide
|